AMERIKANAC KOJI JE SPASAVAO BEOGRAD: Doktor Edvard V. Rajan slavljen kao nacionalni heroj!
Foto: Doktor Edvard Rajan, Vikipedija

Srpska istorija

AMERIKANAC KOJI JE SPASAVAO BEOGRAD: Doktor Edvard V. Rajan slavljen kao nacionalni heroj!

Društvo -
Dolazak američke ekipe pod rukovodstvom dr Edvarda Rajana bila je bogom dana pomoć za Srbe, jer u to vreme kad su oni stigli mi smo bili spali na poslednje komade odeće i živeli smo od poslednjih sledovanja hrane. Sve do dolaska dr Rajana i njegovih američkih bolničarki bolnica je bila u neprekidnoj opasnosti od artiljerijske vatre. Prvo što je učinio dr Rajan, bilo je da razvije ogromnu američku zastavu preko zgrade. Odmah smo stekli poštovanje i uslovi su se odmah promenili

Stejt department objavio je oglas da traži dobrovoljce za odlazak u Meksiko, radi pomoći u evakuaciji američkih građana zatečenih burnom meksičkom revolucijom. Edvard V. Rajan se odmah prijavio. Prokrstario je gotovo ceo Meksiko, a njegova drama počela je u gradu Toreon u državi Koahuila. Tu ga je zarobio vođa pobunjenika Zakaketas, proglasivši ga za špijuna i meksičkog ratnog zarobljenika. Tako počinje prva avantura dr Rajana, koja ga zamalo nije koštala glave.Zakaketas je odmah izdao naređenje: „Streljati sa zalaskom sunca!“ I sutradan sa prvim sumrakom, Rajana su izveli do stuba gde ga je čekao vod za streljanje. Smrtnu presudu je dr Rajan saslušao sa takvim hladnim prezirom i stoičkim držanjem, da su njegovi krvnici, a pogotovu njihov šef Zakaketas, zadivljeni, odustali od svoje namere da ga pogube odmah. Bolje rečeno oni su samo na kratko odložili streljanje, jer je ova predstava ponovljena i sutradan, a zatim i trinaest puta uzastopce. A onda zahvaljujući nekakvoj neshvatljivoj karakternoj prirodi svojih mučitelja, dr Rajan i nekolicina njegovih saradnika koji su sa njim bili zarobljeni, odjednom su oslobođeni i uskoro su stigli u Meksiko Siti. Kasnije, naš doktor nikad nije priznao, ono što su isticali njegovi saradnici, da se ponašao izuzetno hrabro i stoički tokom ovog užasnog iskustva u Zakekatosovom zarobljeništvu. Više je voleo da kaže, da se, posle nekoliko prvih zalazaka sunca, sasvim navikao na svakodnevno izvođenje na gubilište, stičući iz dana u dan sve veće samopouzdanje. Meksičko ministarstvo inostranih poslova, na zahtev Amerikanaca, izdejstvovalo je da Rajan bude oslobođen.I dok je dr Rajan retko pričao o svojim avanturama, drugi su, zapanjeni njegovim potpunim nedostatkom straha, činili to umesto njega. Tako je rođena legenda o dr Rajanu, objavilaje Savremean istorija.Rajan je spasao Beograd U avgustu 1914, gotovo odmah po izbijanju Velikog rata, američki Crveni krst (ARC), počeo je da regrutuje lekare za rad u onim delovima Evrope koji su bili najteže pogođeni masovnim sukobima. Doktor Rajan prijavio se kao dobrovoljac. Njegova manijakalna energija beše baš ono što je bilo potrebno američkom Crvenom krstu. Izvukavši jedva živu glavu iz meksičke avanture čekala ga je druga u – Srbiji. Bio je rođeni lider i organizacioni genije. Njegovi saradnici, pripadnici misije ARC, išli su za njim svuda i radili sve što je zahtevao, jer su znali da on ni od sebe ne bi tražio manje. Doktor Rajan im je bio inspiracija, mogli su onda da iscede i poslednji atom snage iz sebe, da bi zadatak bio izvršen. Pošto je obezbedio donaciju za medicinski materijal koji će mu biti potreban, od jedne dobročiniteljke – gospođe Helene Hatli Dženkins, dr Rajan je stigao u Beograd u septembru 1914. Misiju su sačinjavali, pored dr Rajana, još nekoliko lekara, dvanaest medicinskih sestara na čelu sa glavnom sestrom Meri Gledvin. Bolnica ARC zauzela je napuštenu zgradu Glavne vojne bolnice. Za Beograđane je bio to osećaj kao da im je u pomoć došla čuvena američka konjica koju znamo iz vestern filmova. Beograd je bio svakodnevno bombardovan artiljerijskim oruđem, te beše razrovanog tla s mnoštvom rupa od granata, „kao da je zemlja obolela od velikih boginja“, upečatljiv je opis izgleda srpske prestonice u dnevniku glavne sestre Meri Gledvin.Ove dramatične događaje u Beogradu opisala je dobrovoljna britanska bolničarka Emili Simonds u Washington postu (17. januar 1915.): „Dolazak američke ekipe pod rukovodstvom dr Edvarda Rajana bila je bogom dana pomoć za Srbe, jer u to vreme kad su oni stigli mi smo bili spali na poslednje komade odeće i živeli smo od poslednjih sledovanja hrane. Sve do dolaska dr Rajana i njegovih američkih bolničarki bolnica je bila u neprekidnoj opasnosti od artiljerijske vatre. Prvo što je učinio dr Rajan, bilo je da razvije ogromnu američku zastavu preko zgrade. Odmah smo stekli poštovanje i uslovi su se odmah promenili.“ U jednom ranijem intervjuu, ovoga puta za New York Times (15. januar 1915.) bolničarka Simonds ovako veli: „Doktor Rajan je postao pravi nacionalni heroj u Srbiji i samo zahvaljujući tome što je razvio američku zastavu preko bolnice, Beograd je ostao čitav.“1,2 Američka zastava, zapravo bila je podignuta na jarbol iznad bolnice. Očekivanja su bila da će bolnica biti pošteđena od daljih razaranja, jer po međunarodnim konvencijama, istaknuta je i zastava jedne neutralne zemlje, pored one Crvenog krsta. To mesto je i noću neprekidno bilo osvetljavano.Za vreme bombardovanja Beograda, obilazio je razorene delove grada, bolničkim automobilom i spasavao ranjenike operišući ih kasnije u bolnici. Jednom prilikom, dr Rajan je napisao da je imao divan osećaj prolazeći ulicama razorenog Beograda, jer je neprekidno slušao povike: „Viva!“, upućenih njemu i ostalim pripadnicima Američkog crvenog krsta.Istovremeno dr Rajan u svojoj zemlji postaje čuven po svojoj hrabrosti i neustrašivosti, zahvaljujući neumornoj supruzi srpskog podsekretara spoljnih poslova Slavka Grujića. New York Times (31. januar 1915.) objavljuje intervju sa gospođom Mejbl Grujić Danlop, pod naslovom Američki lekar spasao Beograd. „Čini mi se da je dr Rajan zaista spasao Beograd od uništenja. Kada su Amerikanci stigli u gradu je bilo oko 15 000 siromaha. Pošto su se srpske vojne snage povukle iz Beograda, dr Rajan je bio jedini preostali autoritet. Komandovao je snabdevanjem na licu mesta.“ 3 U daljem toku intervjua izveštaču New York Times, gospođa Grujić Danlop kaže: „Doktoru Rajanu nisu bili povereni samo ranjenici već i briga o ženama i deci i drugim civilima i on je morao da održava i red u gradu. On je to mogao da čini zato što su mu se ljudi obraćali u nevolji. Kada su čule da Amerikanci održavaju red u bolnici, žene su gomilama pohrlile ka Sasvim je izvesno da je dr Rajan od prve ulivao poverenje.“3 Intervju se završava njenim prikazom dva pisma koja je primila od svoga supruga, gde je podsekretar Grujić napisao da je dr Rajan preuzeo ulogu američkog konzula i „da je spasao Beograd i njegovo preostalo stanovništvo kada su Austrijanci zauzeli grad … U prisustvu američkapijama bolnice moleći da budu primljene. kog ministra i drugih visokih zvaničnika dr Rajanu zahvalio je prestolonaslednik na neprocenjivim uslugama koje je pružio Srbima“. Za vreme okupacije Beograda decembra 1914, a takođe i posle povlačenja srpske vojske oktobra 1915. godine, kada je evakuisan celokupan diplomatski kor, dr Rajan je nastupao kao američki konzul i uzimao u zaštitu civilno stanovništvo od austrijskog terora. Sprečio je vešanje nekoliko mladića, koje je okupatorski vojni sud osudio na smrt.Iako je samo posle nekoliko meseci boravka u Beogradu bio slavljen kao nacionalni heroj, dr Rajana su u Srbiji tek čekala iskušenja. Po okupaciji Beograda (2–15. decembra 1914.), bio je austrijski ratni zarobljenik. Pošto su ga brzo oslobodili, nastavio je da rukovodi bolnicom Američkog Crvenog krsta u Beogradu. Kada je epidemija pegavca pogodila Beograd u martu 1915, odnevši živote na hiljade ljudi, dr Rajan je organizovao svoj američki Crveni krst za borbu protiv pošasti. Pegavac je pokosio dvojicu njegovih kolega: dr Ernesta Pendltona Magrudera iz Vašingtona i dr Džejmsa Frensisa Donelija iz Bruklina (Njujork) izbacivši iz koloseka dr Rajana više nedelja, kada je još jednom doživeo iskustvo bliske smrti. On je sam kasnije priznao, da ga je uprkos iskustvu iz Meksika, pegavac primakao bliže grobu nego što je ikada bio. Uprkos visokoj temperaturi obavljao je svoje dužnosti, pa je teško bolestan dočekao američkog novinara, levičara i socijalistu, Džona Rida i pokazao mu bolnicu2Francuska je ubrzo odlikovala dr Rajana i to u vreme trajanja njegove bolesti, a svečano uručenje odlikovanja Viteza Legije časti, zbilo se u bolesničkoj sobi, a orden je bio okačen na gornji deo pidžame bolesnika. Tek nekoliko godina od njegove smrti, posthumno mu je dodeljeno srpsko odlikovanje – orden Beloga orla.2 Američki Crveni krst poslao je dr Rejnold Kirbi Smita da zameni obolelog Rajana. Kirbi Smit izjavio je u „Njujork Tajmsu“ (New York Times, 17. jun 1915.) da je „velika epidemija bila pod kontrolom kao rezultat metoda koje je uveo jedan Amerikanac (dr Rajan) i drugi lekari.“ Kirbi Smit dodaje da je „cela zemlja bila jedna velika bolnica“, a da je bolnica ARC u Beogradu bila prenatrpana sa preko 1500 bolesnika. Na pitanje novinskog reportera koliko je bilo žrtava pegavog tifusa, on je rekao „da na to pitanje nikada nećemo tačno odgovoriti. Umirali su na hiljade i njihov ukupan broj niko ne zna.“ Izgleda da je u martu 1915 u Beogradu bilo 1000 novoobolelih, a svakodnevno je umiralo do 50 Beograđana. 2Do oktobra 1915, dr Rajan se dovoljno oporavio da opet preuzme kontrolu nad bolnicom ARC, koju će voditi do oktobra 1916. Osim što je spasao na hiljade Srba od pegavca, dr Rajan i njegovo osoblje izvršili su preko 8000 operacija i koordinirali program pomoći Crvenog krsta za hiljade srpskih izbeglica, rasutih po celoj zemlji. Ostalo je zabeleženo da je 1916. godine delio žito beogradskoj sirotinji koje je ARC kupio u Rumuniji. O ovim događajima glavna sestra Rajanove bolnice Meri Gledvin napisala je dnevnik koji je objavljen tek 1982. godine pod naslovom A Red Cross Nurse in Belgrade, u redakciji istoričarke Prisile Harding.4,5Povratak u SAD i nova balkanska avanturaCelokupan život dr Rajana, zapravo, bio je jedna velika avantura koja je nastavljena i posle njegove naporne službe u Srbiji. Jedna od njegovih strasti, ili bolje rečeno hobija, bilo je prikupljanje ratnih suvenira koje je nameravao da pokaže svojim prijateljima kada se vrati u SAD. U oktobru 1916, krenuo je iz Srbije preko Austrougarske i Nemačke sa svojim ekscentričnim suvenirom – neeksplodiranom artiljerijskom granatom. Na budimpeštanskoj železničkoj stanici suvenir je nepažnjom ispustio nekakav nosač. Od eksplozije, stanica je bila demolirana, više ljudi bilo je teško ranjeno i pobijeno, a sam dr Rajan prošao je bez ogrebotine. Ali, ova epizoda njegovog života, još jednom ga je načinila ratnim zarobljenikom. Uprkos svemu, nekako je uspeo da ubedi austrougarske vojne vlasti da nije imao nikakvu drugu nameru sa ovom granatom, nego da je ona deo njegove ratne kolekcije suvenira, te su ga oslobodili.1 Od tada, Rajan je bio na glasu čoveka koga štiti nekakva amajlija, a legenda o njemu nastavila je da se širi.Ali, došavši kući, nije ga držalo mesto. Javio se ponovo svom Crvenom krstu (ARC), jer nije bio navikao da sedi, dok za hirurškom pomoći vapiju u Evropi, na Zapadnom frontu. Sredinom marta 1917, zaplovio je put Francuske da preuzme rukovođenje nekoliko bolnica na prvoj liniji fronta. Ali kada su SAD 6. aprila 1917. ušle u rat, on je mobilisan i američko ministarstvo rata i američki Crveni krst poverili su mu zadatke kao oficiru američke vojske. Opozvali su ga iz Francuske i poslali ponovo na Balkan, na Solunski front, da bi pomogao koordinaciju savezničkih medicinskih službi. U Grčkoj je imao istaknutu ulogu u svojoj misiji, jer je organizovao borbu protiv malarije koja je desetkovala savezničke trupe na ovom izrazito endemskom području.1,3 Time je dopunio smisao i istoriju svog brilijantnog životnog puta, između ostalog i kao medicinski stručnjak, ne sluteći da se tada zarazio plazmodijumum malarije koji će ga na kraju ubiti. Po objavljivanju primirja između zaraćenih strana, početkom novembra 1918, unapredili su ga, i sa činom potpukovnika odlazi u Berlin, gde je naimenovan za drugog čoveka po rangu u komandnom lancu misije Američkog crvenog krsta u Nemačkoj.Doktor Edvard V. Rajan umro je u Teheranu 18. septembra 1923. u 39. godini života, podlegavši malignoj malariji, od koje se inficirao prvi put još na Solunskom frontu. Chicago Daily Tribune, samo tri dana posle njegove smrti, u svom nekrologu posvećenog dr Rajanu, napisao je da je umro lekar „širom sveta poznat po svom radu u borbi protiv epidemija“. Sahranjen je u svom Skrentonu u Pensilvaniji 11. februara 1924. godine. Povodom Rajanove smrti u srpskoj javnosti niko se nije oglasio. Izuzetak je bila skromna komemoracija u Srpskom lekarskom društvu, gde je dr D. Stojimirović govorio o njegovoj ličnosti i njegovom delu.

(Savremenaistorija)

Foto: Vikipedija

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track